Ratifikacijom Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda 26. decembra 2003. godine Srbija i Crna Gora, koja je stupila na snagu 3. januara 2004. godine, se obavezala da će obezbediti punu primenu odredaba ovog međunarodnog ugovora, da će uskladiti svoje zakonodavstvo i standarde predviđene Konvencijom i da će njeni organi u punoj meri poštovati sve međunarodne norme, kao i obaveznu nadležnost Evropskog suda za ljudska prava čije se sedište nalazi u sedištu Saveta Evrope u Strazburu u Francuskoj.
Da bi pojedinac ostvario mogućnost da Evropski sud za ljudska prava razmatra njegovu pojedinčanu predstavku neophodno je da ispuni uslove koje predviđa Konvencija i to vrstu prava, formu, interes, iscrpljenost pravnih lekova i da je reč o slučaju koji je nastupio nakon ratifikaije Konvencije.
Evropski sud za ljudska prava je potpuno nezavistan u radu i ne prestavlja neku višu instancu u odnosu na domaće sudove, pa se od njega ne može tražiti da preinači, poništi ili ukine odluku domaćeg sudskog ili upravnog organa niti da svojom odlukom podnosiocu predstavke dodeli neko pravo koje mu je uskraćeno, već se može tražiti da ustanovi da li je u konkretnom slueaju prekršeno neko pravo podnosioca predstavke i da odluči na koji način će oštećeni dobiti zadovoljenje ili odgovarajuću naknadu zbog štete koja mu je na taj način učinjena.
Sud može da ukaže državi koja su zakonska rešenja u njenom zakonodavstvu nesaglasna sa Konvencijom i da joj naloži u kom delu i kako treba da izmeni praksu rada državnih organa.
A – PRAVA ZA KOJA SE MOŽE TRAŽITI ZAŠTITA :
Prava priznata i garantovana Konvencijom:
– pravo na život;
– zabrana mučenja, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja;
– zabrana ropstva i prinudnog rada;
– pravo na slobodu i sigurnost;
– pravo na pravično suđenje,
– kažnjavanje samo na osnovu zakona;
– pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života;
– sloboda misli, savesti i veroispovesti;
– sloboda izražavanja;
– sloboda okupljanja i udruživanja;
– pravo na sklapanje braka,
– pravo na delotvorni pravni lek;
– zabrana diskriminacije u primeni odredaba Evropske konvencije.
Prava priznata i garantovana Protokolom broj 1 su:
– pravo na neometano uživanje svoje imovine;
– pravo na obrazovanje;
– pravo na slobodne izbore.
Prava priznata i garantovana Protokolom broj 4 su:
– zabrana kazne zatvora za dug;
– sloboda kretanja;
– zabrana proterivanja sopstvenih državljana;
– zabrana grupnog proterivanja stranaca.
Pravo priznato i garantovano Protokolom broj 6 je:
– pravo da niko ne bude osuđen na smrtnu kaznu ili pogubljen.
Prava priznata i garantovana Protokolom broj 7 su:
– zaštita u postupku proterivanja stranaca;
– pravo na žalbu u krivičnim stvarima;
– pravo na naknadu za pogrešnu osudu;
– pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari;
– jednakost supružnika.
Prava priznata i garantovana Protokolom broj 12 su:
– zabrana svih oblika diskriminacije u ostvarivanju bilo kojeg prava, a ne samo onih koja su priznata Evropskom konvencijom.
Prava priznata i garantovana Protokolom broj 13 su:
– zabrana osude na smrtnu kaznu ili pogubljenja u svim okolnostima.
Za predstavku nije od značaja da je podnosilac pretrpeo štetu, već samo da je žrtva kršenja nekog prava iz Konvencije. Šteta je bitna u postupku poravnanja ili naknade.
Država može staviti rezervu na neku pojedinačnu odredbu Konvencije u obimu u kojem neki zakon nije saglasan sa tom odredbom.
B – PODNOSILAC PREDSTAVKE
Predstavku mogu podneti pojedinac, nevladina organizacija ili grupa lica koji tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih Konvencijom ili protokolima uz nju, učinjene od strane države.
To pripada svakome (domaćem državljaninu, strancu, licu bez državljanstva) ko je pod jurisdikcijom naše države i ko dokaže da mu je pravo uskraćeno.
Sud ne prihvata anonimne predstavke, ali žalilac – oštećeni može prilikom podnošenja predstavke tražiti da se njegov identitet ne otkriva samo u izuzetnim slučajevima.
Podnosilac predstavke treba da dokaže da ima interes da se pojavi kao stranka, jer je moguća žrtva povrede nekog prava. Nije dopuštena tužba u opštem interesu.
U praksi Suda je dozvoljeno da, ako žrtva iz nakog opravdanog razloga ne može da se obrati Sudu, to učini član njegove porodice, najčešće supružnik, dete ili drugi srodnik žrtve, a po pravilu oni se pojavljuju pred Sudom ako je žrtva mrtva ili ako u toku razmatranja predstavke podnosilac umre.
Dozvoljeno je da se u postupku pojave i lice ili grupa koji tvrde da su već izloženi ili postoji velika izvesnost da će biti izloženi dejstvu nekih državnih akata ili prakse (potencijalne žrtve).
FORMA predstavke je propisana i mora biti tačno popunjena, ista se nalazi na sajtu Suda i možete je pogledati ovde.
V – ISCRPLJENOST DOMAĆIH PRAVNIH LEKOVA
Pre nego što se obrati Evropskom sudu, stranka mora da iscrpi sve pravne lekove koji joj stoje na raspolaganju u unutrašnjem zakonodavstvu.
Ali čak iako nisu iskorišćeni svi domaći pravni lekovi, Sud može prihvatiti predstavku ukoliko podnosilac dokaže da su pravni lekovi nedostupni ili da bi upotreba pravnih lekova bila neefikasna ili da bi trajala neopravdano dugo.
G – ROK ZA PODNOŠENJE PREDSTAVKE
Žalilac mora podneti predstavku u roku od ČETIRI meseca od dana kada je povodom njegovog predmeta u domaćem postupku doneta pravnosnažna odluka. Rok počinje da teče od momenta kada podnosilac iskoristi sve domaće pravne lekove.
D – KADA SE PREDSTAVKA PROGLAŠAVA NEPRIHVATLJIVOM
Sud proglašava neprihvatljivom predstavku koja je nespojiva sa odredbama Konvencije ili protokola.
Tužena može biti samo država.
Odbacuje se kao neprihvatljiva i svaka predstavka koja predstavlja zloupotrebu prava na predstavku.
Đ – POSLE DONOŠENJA ODLUKE O PRIHVATLJIVOSTI PREDSTAVKE
Pošto predstavku oglasi prihvatljivom, Sud ima dve mogućnosti: da se stavi na raspolaganje stranama u sporu u cilju postizanja prijateljskog poravnanja u kom slučaju je postupak poverljive prirode ili da nastavi ispitivanje i raspravljanje predmeta koje se okončava obavezujućom presudom. Konvencija ne zahteva usmena ročišta ali veće ima ovlašćenje da odluči da li će zakazati ročište ili će se voditi samo pismena rasprava.
E -ZASTUPANJE PRED SUDOM, JEZIK SUDA I TROŠKOVI POSTUPKA
Predstavku Evropskom sudu građanin može podneti sam ili preko svog zastupnika, a zastupanje je obavezno na svakom ročištu kada to sud odredi ili za radnje u postupku nakon donošenja odluke o prihvatanju predstavke. Celokupna prepiska sa podnosiocem predstavke ili njegovim zastupnicima odvija se na jednom od službenih jezika Suda, engleskom ili francuskom. Predsednik veća može odobriti i prepisku na jednom od službenih jezika tužene države. Kada se predmet proglasi prihvatljivim takođe se koristi jedan od službenih jezika Suda koji zastupnik ili podnosilac predstavke mora poznavati u dovoljnoj meri, osim ako predsednik veća ne odobri nastavak upotrebe jezika stranaka koji nije u sležbenoj upotrebi Suda. Ako je takvo odobrenje dato, stranka koja je to zahtevala obezbeđuje o svom trošku tumača ili prevodioca na engleski ili francuski jezik.
Da bi se obezbedila jednakost stranaka pred Sudom i lakši pristup pojedinaca koji su žrtve kršenja nekog prava Sudu, predsednik veća može da odluči da stranka koristi besplatnu pravnu pomoć.
Ž- DEJSTVO ODLUKA EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA
Odluke suda obavezuju državu koja je prihvatila njegovu nadležnost. Ako sud nađe da je država kršila ljudska prava obavezaće je da preduzme mere da bi obezbedila pravni lek kojim će se kršenje onemogućiti, a može zahtevati od države i da izmeni zakonodavstvo ili praksu. Ako Sud utvrdi da je povređeno pravo podnosioca predstavke može doneti odluku o pravičnom zadovoljenju oštećenog.
Presuda se, osim strankama i neposredno zainteresovanim licima, prosleđuje i Komitetu ministara koji nadzire izvršenje presude. U slučaju da država ne ispuni obaveze koje su joj naložene sudskom presudom, Komitet ministara može doneti odluku o suspenziji članstva države ili čak o njenom isključenju iz članstva Saveta Evrope.